Online Tržište

Nakon nepune 3 nedelje od kada je Ivan Minić na svom „blogu za pobjedu“ objavio pomalo intrigantan članak u obliku biznis lekcije  usmjeren ka onima koji ne znaju, ne smiju ili govore da ne mogu, kako ga on zove „srpski spin-off“ članka mađara Andor Jakaba, je izazvao veliku pažnju javnosti kako u Srbiji tako i šire. Čak su štampana izdanja srpskih dnevnih listova Kurir i Vreme oštro napali Minića i njegovu retoriku i uvrede koje je uputio u pravcu različitih persona.

U znak podrške Miniću je stala i srpska blogosfera, sa različitim stajalištima koja u principu podržavaju njegov stav, iako sa biranim riječima i fokusom na druge probleme. Sa druge strane komentari čitalaca su podjeljeni, od nekih koji ga osuđuju za poticaj mobinga do nekih koji čvrsto stoje iza njegovog stava.

Činjenica je da u ovoj raspravi svaka perspektiva ima svoje argumente koje smatra da su opravdani, što vjeroatno i jesu uzimajući u obzir perspektivu. Ono što nedostaje su argumenti iz perspektive državne aparature. Država je konstanta u ovoj priči a svi tvrde da je to sistem koji se ne može zaobići, koji se ne može promjeniti. Istini za volju, stvari se sa novom garniturom politčara/stranaka nebi izmjenile, jer porez i nameti su glavni metod kojim svaka država finansira svoj aparat. Neke države svojim gradjanima nude ustupke, štite ih bilo gdje u svijetu, dok države iz regiona uzimaju a ne nude ništa značajno za uzvrat, izuzev povoljnu ali ne toliko i kvalitetnu zdravstveno-socijalnu skrb. Takve  državne aparate neki zaobilaze na “legalan” i ilegalan način, bez nekih moralnih poteškoća. Većina praktikuje neplaćanje poreskih obaveza što se u svakoj državi strogo kažnjava, dok legalan način koriste samo oni veliki koji “izvoze” zvoje profite off-shore.

Negativna činjenica koja ne ide na stranu države je pre svega edukacija. Državne visoko-obrazovne ustanove su još pod visokim uticajem fosilsko-baby-boomerske garniture vladara koja ne dozvoljava novim snagama da se približe pozicijama koje bi omogućile radikalniju izmjenu zakona o obrazovanju. Privatne institucije koje niču kao gljive poslije kiše koriste priliku i ostvariju visok profit kao alternativa državnim edukativnim ustanovama kroz koje prolaze oni koji imaju deblji novčanik, ili oni koji sa svojim zalaganjem ili intelektom ne mogu lako savladati državni program edukacije. Sa druge strane ako bi i došlo do realizacije i izmjena zakona o obrazovanju, količina posla I odgovornisti povezana sa tim izmjenama odbija sve koji su u struji manjeg otpora, tako da niko ne želi da ulazi u tu priču i odmotava to zamršeno klupko. Ljudi koji većinom mučno završe državne fakultete troše vrijeme učeći 80% stvari koje im NIKAD neće trebati u radu i 95% onih koje im NIKAD neće trebati u životu. Oni ne snose krivicu što su žrtve sistema obrazovanja, ali većina ih se takođe ne trudi da se paralelno sa fakultetom informiše o temi kojom se namjerava ubuduće baviti.

Visoko rangirani državni službenici poznaju status cijele situacije, te sopstvenu djecu školuju u inostranim zemljama jer mogu da financiraju takav poduhvat, dok 95% drugih to ili ne smatra bitnim ili ne moze da financira. Hipoteze da je školstvo u našem regionu jače od bilo kog obrazovnog sistema u EU je svojevrstan mit koji nikako da izadje iz glava naših ljudi, gdje i novije generacije nasljeđuju taj mit i sami sebe ubjeđuju u tu već pomalo izlizanu laž.

Shodno tome danas mladi ljudi nakon 5-10 godina ispiranja mozga završavaju fakultete, te iscrpljeni očekuju kraj mentalne torture i konačno uživanje u plodu njihovog dugogodišnjeg učenja. Ta zabluda je takođe nasljeđe koje je usađeno u administrativne aparate država regiona, ali i šire, jer je sama izobrazba i glavni cilj svakog državnog aparata da demobiliše svaki tračak kreativnosti i pripremi osobu za proceduralni životni ciklus, kako sa radnim odnosom tako i sa svim drugim elementima života. Prelaz zemalja regiona iz socijalističkog uređenja, komunističkog nasljeđa i cijonistickih društvenih principa u liberalni kaptializam je imalo za posljedicu isplivavanje nove generacije kockastoglavih kapitalista koji su sa beskrupuloznim pristupom uspjeli da kapitalizam povezu sa ropstvom i reprodukuju aspekte gazdinstva iz srednjeg vijeka koje su u normalnim zemljama spriječeni i sankcionisani od strane države. Faktor države nigdje u svijetu nije moguće zaobići, bar ne legalno. Posljednji slučaj hapšenja Kim Shmitz-a i menadžera Megaupload-a pokazuju usku povezanost korporativne sile i američke države koja djeluje van svojih teritorija braneći interese kapitalističko-potrošačkog društva, a pre svega korporacija.

Nedostaci i podrška države prema privrednicima bi se mogli nabrajati u nedogled. Poređenja sa drugim regionima su takodje nerealna, kako zbog ratne prošlosti regiona tako i zbog specifičnosti društvenog naslijeđa i kulture. Pohlepa nije simptomatična samo za naš region, tako da se ne može tvrditi da su samo kod nas poslodavci pohlepni, ali svakako koriste velike rupe u strukturi zakona i na taj način iskorištavaju radnu snagu. EU prolazi kroz teško razdoblje te grca u sopstvenim problemima koji su egzistencijalne prirode, te se sve ostalo marginalizuje, što vodećim strukturama zemalja regiona koje nisu u EU odgovara. Države zapadnog Balkana se susreću sa enormnim izvozom mozgova jer otvaranjem granica su osobe sa većom emancipacijom, kapcitetom i željom da postignu više dobile šansu da pronađu utočište koje će kvalitetnije da nagradi i prihvati njihov intelekt i zalaganje.

Situacija svakako nije jednostavna ali nije ni nerješiva. Svaka riječ treba da se čuje, treba da se raspravlja, ali treba da se nude i konstruktivna rješenja. Nedostatak u regionu je nedovoljno dobre volje za među-državnu saradnju. Privredno se donekle i sarađuje ali državne institucije, naročito na nivou edukacije, nemaju mnogo zajedničkih projekata iako su im interesi zajednički. Velike barijere su sama politika i medijsko razjarivanje ekstremnog patriotizma ili nacionalizma, što uveliko pomaže vladarima svih strana da još duže drže svoje pozicije na vrhu, gdje se istinski problemi u društvu maksimalno marginalizuju.

Edukacija i pravo na informaciju je krucijalno za opstanak regiona, za što se OnlineTržište kao neprofitni projekat zalaže i globalno skreće pažnju. Svakako ne edukacija u obliku u kakvom je sada, već programi koji će zaobići državne režime, nacionalističke mržnje i nesuglasice, pohlepu za profitom i ego tripere. Informacije su već odavno dostupne svima, ali ih većina ne koristi jer su stereoptipno frigidni po pitanju interakcije, tako da informacije ne dopiru do njih jer ih moraju tražiti.

Konačni zaključak iz ove priče je da sindrom nezainteresovanosti mladih iako hroničan, u nekim segmentima i sredinama možda i samo akutan, nije neizlječiv, te krivci nisu oni koji boluju od tog sindroma već je krivac onaj koji formira takvu sredinu u kojoj se sindrom poput toga širi i opstaje, te se ne može ili ne želi izolovati. Sa našeg stajališta, cilj blogosfere nebi trebao biti da samo potiče žučne rasprave, ili staje na stranu jednog ili drugog sudionika, već da ponudi rješenje za problem. Uticaj interneta kao medija definitivno nije bio nakad intenzivniji, a našim poslednjim istraživanjem smo zaključili da je i uticaj blogova u regonu u rapidnom uspon.

Svakako Minić je svojim blog-post-om izrazio gorčinu koju većina poduzetnika može osjetiti i u sopstvenim ustima čitajući njegov tekst. Suprotno tome, drugi koji se osjćaju napadnutim, prozvanim ili kriju svoj bijes i ljubomoru ili jednostavno ne žele da budu ono što je Minić , nesvjesno brane svoje pozicije stavovima koje ni sami ne zastupaju, opet gdje ni sami nisu krivi za situaciju u koju ih je doveo sistem i okruženje u kojem žive. Perspektiva i jednog (poslodavac) i drugog stajališta (zaposlenik) sadrži “false positives” jer je u ovoj tezi nemoguće podijeliti ta dva segmenta samo na supersposobne i neznalice. Medju sposobnim postoje segmenti poput: kašika-pala-u-med-sposoban, tata-mi-kaže-kako-sposoban, vire-samo-pertle-sposoban, inovativno-sposoban, workoholic-sposoban, dosljedno-kopiram-sposoban i još gomila drugih. Na drugoj strani neznalice se mogu dijeliti na: neinformisano-nesposoban, nezainteresovano-nesposoban, neradi-mi-se-nesposoban, sistem-me-zaglupio-nesposoban, linija-manjeg-otpora-nesposoban, bez-samopouzdanja-nesposoban i tako u nedogled.

U osvrtu na Ivana koji je svakako unio više pozitivnog svjetla u cijelu priču, iako strpavši sve u isti koš, izazvao gnjev „neznalica“, evidnentno je da to nije bila njegova namjera, već više ispovjed onog što on svakodnevno susreće, te se ne može u ovoj situaciji postaviti i ostaviti kao žrtveni jarac. „Neznalicama“ je ovo donekle pouka da shvate da informacije na internetu nisu baš sve na Facebooku te da postoje i drugi načini socijalizacije i informisanja, te da se korisno provede vrijeme online i razmišlja o nekim temama koje bi dovele do inspiracije i podigle nivo samopuzdanja i zalaganja kod svakog individualca, kako u ekonomskom tako i društvenom pogledu. Fokus gnjeva treba preusmjeriti u drugim smjerovima i taj nivo energije udružiti i potrošiti na stvari koje će nam svima biti od značaja.